Pjesme

Ljubav i blagost

Blagosti ljudska osvjetli te noći
što um naš stvara u bljesku dana
osvjetli sva srca u poruci jednoj,
što ljubav se zove,
rajska i čista od Tebe dana.

Ljubav i blagost – ta svjetla duha,
što si nam dao na putu vječne mijene,
ljubav i radost – osvijetli sva srca
i kad tuga prostre tamne sjene.


Opojni jasmin


Sitna kiša rominja tiho,
oblak je spustio svoje breme,
a ta dobra zemlja upija žedna
poklon neba
i budeno životom niknut će sjeme.

U svitanju zore izronit će sunce novim sjajem,
poljsko cvijeće dignut će glavice
žute, bijele i plave
šaljući pozdrav Svevišnjem Ocu
budeći rajske slave.

Opojni miris probudit će pčelu
tek rođenog cvijeta jasmina
u bijelom plaštu, okupan u rosi,
poklonit će nektar i svu ljupkost svoju
pčelici sitnoj,
a možda i laticu bijelu.

Domovino majko draga


Stoljetne lipe iz Gupčeva kraja,
zidine drevne i te kule bijele,
spomen su jednog prohujalog doba
djedovine slavne hrvatskoga roda.

I srce zakuca jače, u oku zasja suza
a dušom ječi najdraža himna:
Lijepa naša domovina!

Budi nam jaka, i budi hrabra
i k’o majka blaga,
u srcu si našem uvijek bila vječna,
Domovino, majko draga!

Goli vrhunci Velebitske gore
vinuli se nebu, kao da mole,
za Hrvatsku dragu domovinu našu
za hrvatsko sinje more.

I srce zakuca jače
u oku zablista suza,
a duša zbori to sveto ime
Hrvatske nam domovine.

Sinovi tvoji ma gdje oni bili
rasuti po svijetu,
sa uzdahom bola u srcu svome
čeznu za tvojim poljima u cvijetu.

I budi nam vječna i budi nam blaga,
hrvatska grudo naša,
k’o majka što djecu čeka
Domovino, majko draga!

Pjesma palog rodoljuba


Tople suze na umornom licu,
kao melem tom ranjenom biću,
a vrisak boli donosi jeka,
iz daleka, iz daleka, …

Gdje nestaju minule sreće
kada bi mogle biti još veće?
Gdje nestade sunčeva zraka,
da osvijetli put iz ovog mraka?

Jer taj put je dalek u visine,
a let kosi tuga iz dubine,
– oprostite mi moje sretne dane,
u nadi, da sloboda ipak svane.

Tiho, tiho zvone serenade,
zbogom moji snovi i te prisne nade,
ostaje još samo blagi miris cvijeta,
nekog sunčanog dalekog svijeta.

Spokoj duše

Negdje duboko u blagosti duše,
živi sva ljepota čednosti i mira,
u nadi i strepnji što srca nježno dira.

I tako dan za danom, te ljubavi strasne,
postaju bliske, postaju veće,
a vrijeme odmiče, nepovratno tiho,
k’o ovaj trenutak, jer to život teče.

U blagosti duše jedini je spokoj,
onih prisnih snova, ljepote i mira,
a vrijeme odmiče, u nadi i strepnji
nepovratno tiho, i srca nam dira.

Sunčani obzor

U njedrima uskrsnulog svitanja
kroz koprenu jutarnje sumaglice,
dodiruješ me svojom čežnjom,
na način, na koji vjetar dira jedra,
čas nježno, čas bučno,
a ja, a ja ostajem nijema u tišini,
u duši ispunjena Tvojim darom, Gospodine, dok se obzor stapa sa zrakama sunca,
u dubokom pozdravu Tebi.

 Susret

Sretneš li me ikada,
na obali uzburkanog mora,
il’ u stihu isplakane pjesme,
znat češ,
da to sam ja, samo ja
i nitko drugi, nego ja.

Kad zazvone tisuće zvona,
i zadrhte dugine boje,
sretneš li me tada,
znat češ,
da to sam ja, samo ja,
i nitko drugi, nego ja.

Kad utihnu žice violine,
a predvečer spusti svoje sjene,
i radosti divne ispune ti grudi,
prepoznat češ,
da to sam ja,
LJUBAV
i nitko drugi, nego ja.


Beskrajnost

Nad ponorom beskrajnost teče i teče,
satkana od nade, davanja i htijenja,
nevidljivih spona ljubavi i tuge,
obasjana plaštem svjetlosti nebesa,
beskrajnost ljepote, radosti i sreče.


Dok duboki ponor razgaljenih grudi,
žrtvu samo čeka
i duboku tamnu beskrajnost on nudi.
Svijetlo će Tvoje ukazat na ponor,
prihvatit češ ruku zalutalog u tami,
obasjat češ stazu, kojom čeznem poći,
put ljubavi i nade, poniznosti i tuge,
osvjetlit češ taj put, što vodi sreći.




Milost

Milost udijeli onima,
koji je istinski traže,
onima, koji te nađu,
u šarenilu cvjeća,
u zelenilu šuma,
u cvrkutu ptica,
u žuboru potoka,
u jezeru svojih čežnji,
u ponorima svojih tuga,
onima, koji istinski padaju na koljena,
udjeli im milost, da te spoznaju Bože,
udjeli im milost Tvoje ljubavi.




Spoznaja

Istina je ona, što u nama živi,
gdje savjesti dome,
gdje je svak na svome,
i gdje život teče
u njedrima svojim,
a ponekad i bistrim tokovima Tvojim.


Istina je ona,
što spoznaja nosi, što shvatiti treba,
što ljepotu krije,
i kakve li sreće, gdje ljubavi dome,
gdje nam život teče,
dok ne usnije.

Mudrost

Dugi, dugi je dan,
u kome radosti nema,
u kojem ptica ne pjeva,
dan bez trenutka Biti,
bez nebeske modrine,
dan bez dječjeg plača i smijeha,
samo, samo tišina nijema.


I mudrost mi je neka,
ne vidjeti svjetla predvečerja zlatnog,
sa mirisom voća na brdu visoko,
i biti bez želja i biti bez nada,
na obali svoga postojanja,
na krilima svojih tuga,
i ne vidjeti radosti bliske,
u očima, gdje ljubav se rađa
i gdje mjesec plovi u svog mlađa,
na vječnim izvorima Tvojim,
gdje živoz se živi
i gdje mudrost bdije bistrim okom svojim.





Stih ljubavi

Isplesti ću lančić od stihova,
išarati pjesmom ljubavi i nade,
obojiti dugom nebeske modrine,
iskititi riječima,
koje čuvam zate.

U tišini ponoćnoga daha,
odjeknut će tiha svirka,
sjetno, čeznutljivo,
u ritmu onih riječi,
koje čuvam zate.

Probuđen u sjeni jutra,
očutjet češ šapat pjesme,
plahi i stidljivi,
nježnji šapat onih riječi,
koje čuvam zate.

A ramp along a curved wall in the Kiasma Museu, Helsinki, Finland